Tetovirer iz Auschwitza: Heather Morris/ Recenzija

Ovo je potresna priča o ljubavi koja je uspjela preživjeti režim poznatog koncentracijskog logora – Auschwitz. Zahvaljujući Fokusu, imala sam priliku pročitati ovaj roman. Čitajući ovu knjigu, srce mi se stezalo nad nehumanošću.

Lali, junak ovog romana, rođen je u Slovačkoj u Krompachyu. Elegantni mladić koji svoju budućnost želi provesti u nekom velikom, romantičnom gradu s ženom koju voli. Naime, rat ne dopušta da se takvi snovi realiziraju. Ubrzo stiže obavijest da je svaka židovska obitelj dužna predati dijete starije od 18 godina na rad za njemačku vladu. Odlazi u lokalnu upravu i predbilježi svoj odlazak. Za razliku od svojih suputnika s kojima se vozio u stočnom vlaku, nosi odijelo s kravatom. Na sebi ima ulaštene cipele i kofer polovično napunjen knjigama, ne znajući da će sve to morati ostaviti za sobom.

„Ponovno se povlače u vlastita tiha utočišta i tonu duboko u misli. Svi oni dijele isto, strah. I mladost. I vjeru.“

Identifikacijski broj na koži postao je prepoznatljiv simbol holokausta. Njegov prvi smještaj je u bloku s ostalim radnicima koje nadgleda Kapo – zatvorenik s privilegijama i nadglednik ostalih logoraša. Svi ti ljudi bili su slabi, iscrpljeni, pothranjeni i bez ikakve nade. Imali su dva mala obroka dnevno koji se nikada nije mijenjao. To bi uvijek bila mala porcija prljave juhe, a ako imaš sreće dobiješ i kockicu krumpira i malu šnitu starog kruha. Upoznaje Pepana, tetovirera koji mu ponudi mjesto pomoćnika kako bi mu pomogao da što duže poživi. Jednog jutra Pepan se ne pojavi i Lale je sada zadužen za tetoviranje svih budućih logoraša. Strahovao je da će ga proglasiti nacističkim suradnikom, ali kao i svi zatvorenici, borio se za život. Njegov posao donio mu je brojne pogodnosti koje je iskorištavao kako bi pomogao ostalim logorašima. Dobivao je veće porcije hrane, pa bi dio svojeg obroka sakrio u rukav kako bi mogao podijeliti s ostalima. Također je dobio zasebnu sobu i zaštitara koji ga je svako jutro pratio na posao.

U srpnju 1942. dobiva komad papira na kojem je napisan identifikacijski broj 34902. Djevojka ispruži ruku kako bi mogao otisnuti tintu, a on razmišlja kako su to najljepše crne oči koje je ikada vidio. Uz pomoć osobne SS straže, Lale uspijeva kontaktirati Gitu. Pisma prerastu u tajne posjete izvan njezinog bloka. U crnom vremenu kada je svaka nada izgubljena, dvoje ljudi pronalaze spas jedno u drugome. Lale vjeruje da imaju budućnost izvan ovog režima. Uvjeren je kako će jednog dana zajedno napustiti ovo mjesto, osnovati obitelj i živjeti neki bolji život. Lali je do zadnjeg dana živio prema motu „Ako se probudiš ujutro, znači da je dan dobar.“

Svakom novom stranicom, osjećala sam trnce po cijelom tijelu. Na tren bi se zaustavila, razmišljajući o svemu što donosi rat.. ili bolje rečeno, odnosi. Ljudi su bili samo broj, selektirani prema nacionalnosti, religiji, rasi i spolu, a godine nisu bile bitne. Zarobljavali su djevojke koje još nisu ni postale žene, muškarce različite dobi i najžalosnije od svega, djecu čija je budućnost izgubljena. Način ubijanja i mučenja je bio brutalan i nemilosrdan. Logoraši su bili prisiljeni graditi krematorije u kojima će kasnije biti spaljeni. Plinske komore radile su svakog dana, oduzimajući život nevinima ljudima.

„Lali podigne pogled tražeći sunce koje bi ga bar malo moglo obasjati. Ali ono je zakriveno pepelom i dimom.“

Najveće strahote počinili su upravo ljudi. Radi pohlepe i želje da posjeduju što više, da budu prvi… ne mareći na usputne žrtve. Auschwitz broji 1 milijun žrtava. Ova priča je tu kako bi nas podsjetila da je baš svaka od velikog broja žrtava bila čovjek za sebe, sa svojom pričom… Priča je dirljiva i nepojmljivo optimistična i to u jednom od najcrnjih trenutaka u povijest…

Autorica ovog romana, Heather Morris pisala je scenarije. Jednog dana srela je gospodina koji je imao priču vrijednu slušanja. Lali je 50 godina čuvao tajnu u strahu da će ga smatrati nacističkim suradnikom, no pod stare dane odlučio je svijetu ispričati svoju priču i tako je nastao ovaj roman.

Imate ogromnu preporuku od mene. Ako volite čitati romane ove tematike koji se temelje na istinitom događaju, vjerujem da je ovo pravi izbor za vas. Ipak, nemojte da vas iznenadi pokoja suza. Kao i uvijek, na kraju posta možete naći neke citate.

„Za njega sve su žene bile divne i vjerovao je kako nema ništa loše u tome da i one u to povjeruju.“

„Sjaj zvijezda iznad njega više mu ne pruža utjehu. Samo ga podsjeća na jaz između života kakav bi trebao biti i života kakav jest.“

Uskoro se čitamo, vaša Foptica


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s